ISTORIJSKE ZNAMENITOSTI

HERCEGNOVSKI IZVORI

SVJEDOCI PROŠLOSTI GRADA

LOKACIJE IZVORIŠTA

IZVOR KARAČA

Postojanje nepresušnog i izdašnog izvora bio je jedan od glavnih preduslova formiranja starog Herceg Novog na ovoj lokaciji. Grad su osnovali i držali bosanski vladari jedan pun vijek, sve do 1482, kada ga zauzimaju Turci, koji tu ostaju sve do mletačkog preotimanja Herceg Novog 1687. godine. Iz turskog perioda potiče današnje ime izvora (Karadža, na turskom Crna voda).

Za izvor se vezuje i nekoliko legendi, među kojima je i ona koja kaže kako bijaše hajduk Grujica oteo prelijepu ženu dizdara Rifat paše, u namjeri da za njen otkup traži silno blago, baš dok je punila bokal bistre, hladne vode sa izvora Karača.

Karača je za stari Herceg Novi bila od presudnog značaja sve do početka 20-og vijeka, kada je grad dobio prvi vodovod sa vodom zahvatanom van njegovih zidina. Ipak, ovaj izvor je sačuvao određeni značaj i dalje, sve do 80-ih godina 20-og vijeka. Karača danas ima status zaštićenog kulturnog dobra.

Književnik Ivo Andrić, povremeni stanovnik Herceg Novog i jedini nobelovac sa prostora bivše Jugoslavije, zapisao je: U Herceg Novom postoje na nekoliko mjesta starinske česme ili samo tragovi česama. Po izrađenim prilazima, po zidu ili podzidama, vidi se da su tu neke bile oduvijek, još u tursko vrijeme, a možda i ranije. Neke od tih česama su presahle ili zapuštene i tako propale da im se jedva naslućuje trag. Neke još teku jakim, svijetlim lazom, a neke cure ili  kaplju kao rakijski kazan. Kod nekih je još  sačuvana karakteristična turska lula od  kamena, već izlizana od ruku i nagrižena vremena, a kod nekih je potpuno nestala i  zamijenjena željeznom cijevi docnije austrijske epohe.

IZVOR FORTE MARE

Iz vojno-strategijskih razloga uvijek je bilo veoma važno da utvrđeni grad ima izvor unutar sopstvenih zidina, kako bi mogao odoljeti dugotrajnoj opsadi. U starom Herceg Novom postojalo je čak pet česmi, a jedna od njih je upravo izvor u podnožju tvrđave Forte mare (italijanski: Morska tvrđava).

Postoji zapis, kako su prilikom opsade Herceg Novog, septembra 1687. godine, Mlečani primijetili da turska vojna posada iz Forte mare kriomice dolazi na izvor ispod utvrđenja po vodu, pa su im kasnije mletački vojnici nastojali to onemogućiti i tako povećati šanse za zauzeće grada.

Zanimljivo je da su na kraju Mlečani sa saveznicima zaista zauzeli Herceg Novi, ali ponajprije zahvaljujući bici u zaleđu, u okolini još jednog izvora – Kotobiljskog izvora, gdje je zaustavljeno tursko pojačanje iz Hercegovine. U toku opsade, a i kasnije, Mlečani su koristili izvor Tinturija, smješten zapadnije od opsjednutog grada, u blizini današnjeg tunela i Gradskog muzeja.

IZVOR TINTURIJA

Mletačka vojska je prilikom opsade Herceg Novog, septembra 1687. godine, koristila ovaj izvor, kao prvi koji nije bio u dometu topova iz grada. Između ostalog, zahvaljujući ovom izvoru, Herceg Novi je oslobođen dugotrajne turske vlasti 30. septembra 1687. godine. Trinaest godina kasnije, za vrijeme mletačke uprave, postavljena je spomen – ploča na kojoj piše:

Živjeli!

Đovani Grimani

komes (knez) Aikona,

30.jul 1700.

Izvor je od tada bio u stalnoj upotrebi, čak je jedno vrijeme korišten za lokalnu tekstilnu farbaru – tinturiju, koju je držao djed čuvenog Novljanina, Svetog Leopolda Bogdana Mandića. Ova voda je upotrebljavana za piće sve do 80-ih godina 20-og vijeka, od kada, zbog rastuće okolne urbanizacije gubi svoju primarnu ulogu, zadržavajući samo spomenički značaj.

IZVOR TOPLA

Voda ovog izvora kaptirana je i uređena nakon oslobođenja Herceg Novog od Turaka, u vrijeme vladike Savatija Ljubibratića kojem su mletačke vlasti priznale crkvenu vlast nad pravoslavcima 1895. godine. Današnji izgled je iz vremena austro-ugarske uprave, jer se izvor nalazio pored tada jedinog kolskog puta, koji je išao preko Tople, tada smatrane ruralnim krajem, do grada Herceg Novog.

Jezgroviti opis Tople sa samog početka 20-og vijeka ostavio nam je pop Savo Nakićenović, zapisavši: Selo je obraslo najviše maslinama, murvama, trešnjama i nerančama. Kuće su ovog sela razbijenog tipa, tamo-amo rasturene, a u redu jedino dje gdje, pokraj državnog puta.

Izvor koji je u tom vremenu, zahvaljujući položaju uz cestu, bio veoma posjećen, tokom 20-og vijeka postepeno gubi na značaju, što zbog širenja groblja obližnje crkve Sv. spasa, što rastuće urbanizacije zaleđa, tako da je danas potpuno izgubio utilitarni karakter, ali uz zadržavanje svog memorijalnog značaja.

IZVOR GUČINA

Nalazi se u blizini Mojdeža, iznad zaseoka Brajovići, udaljen 5 do 10 minuta hoda atraktivnom kamenom stazom. Po kazivanju mještana, izvor ima dva „točka“ jer je preko vijek i po predstavljao liniju razgraničenja između mletačke, pa zatim austrijske Boke i turskog zaleđa. Kako bi obje strane imale neometan pristup ovom dragocjenom izvoru, ozidana su dva točka!

IZVOR BOSTANJ

Nalazi se na gornjem rubu sela Sušćepan, na markiranoj stazi koja ga povezuje sa susjednom Ratiševinom i Mokrinama. Odličan pogled na ulaz u Boku i bogatstvo u izvorima, po nekim mišljenjima, uslovili su gradnju prvobitnog Herceg Novog upravo na ovom mjestu.

U selu se nalazi i crkva Sv. Stefana, sa čijeg platoa se takođe pruža odličan panoramski pogled.

IZVOR ZELENAC

Do Zelenca se dolazi od glavne autobuske stanice za 45 min pješaćenjem markiranom stazom. Posljednje veće radove Zelenac je doživio u doba Austrougarske, kada su mu dodata dva kamena korita, kako bi se više vode moglo sakupiti od ovog, samo za kiša, dovoljno jakog izvora. Mjesto je i pored male količine vode bilo značajno jer je ovuda prolazila glavna pješačka komunikacija koja je povezivala Herceg-Novi sa unutrašnošću.

Takođe, nije cijelo čudo izvora sadržano u toj dragocjenoj tečnosti koja izbija iz skrivenih dubina zemlje. Izvori su mjesta kojima su ljudi od pamtivijeka davali neku posebnu, nadrealnu vrijednost. Danju bi izvori bili pojilišta i okrjepilišta, ali ujedno i sveta mjesta, dok bi noću izvorima gospodarile vile i ostala zagonetna stvorenja narodnih predanja. Izvori su stoga stotinama godima pomno čuvani, baš kao i „sveti gajevi“ koji su ih najčešće okruživali. Zelenac odaje upravo takav utisak.

KOTOBILJSKI IZVOR

Izvor i odmorište se nalazi pored nekadašnje glavne saobraćajnice i vojno strategijske komunikacije koja je spajala Herceg-Novi sa unutrašnjošću. Sadašnji izgled datira iz 1884. od iz vremena austrougarske obnove.

Kotobilj je čuveno istorijsko mjesto na kojem se 30. septembra 1687. odigrala presudna bitka za oslobođenje Herceg-novog od turske vlasti. Tom prilikom su Crnogorci i domaći ustanici iz zasjede teško porazili tursku vojsku koja je krenula u pomoć od Mletaka opsjednutom gradu. Događaj je opjevao crnogorski vladika, Petar II Petrović Njegoš u svom najpoznatijem djelu, Gorskom vijencu.

Danas odmorište krasi i mural sa prikazom Kotobiljske bitke, tvoreći zanimljiv spoj istorijskog, epskog događaja, sa urbanim likovnim stilom.

Do Kotobiljskog izvora se stiže za 10-ak minuta vožnje automobilom sa kružnog toka u Meljinama, pola sata vožnje biciklom, odnosno 1h pješačenja od hercegnovske autobuske stanice.

IZVOR DIZDARICA

Dobio je ime po turskom dizdaru (dizdar-zapovjednik grada ili tvrđave) koji ga je ozidao, ali današnji izgled nosi s početka 20-og vijeka kada je austrougarska vojska ovu vodu kaptirala i sprovela vodovod za selo Kameno. Vodovod je i danas u upotrebi.

Do Dizdarice se stiže putem iz Meljina ka Trebinju, sa skretanjem na sporedni put kod sela Kameno za selo Uble.